Sjećam se svoje prve knjige. Išla sam u osnovnu školu, tek sam naučila čitati i pisati i došao je red na prvu lektiru koju sam, ne znam zašto, toliko tragično shvatila. Nisam je željela čitati i osjećala sam se toliko lijeno i zbunjeno. Nije mi bilo jasno zašto je potrebno da nešto čitam kada ću svakako ubrzo zaboraviti fabulu. Međutim, malo po malo, ta ljubav prema čitanju prvenstveno, a onda i prema pisanju, rasla je postepeno gradirajuci u sadašnje stanje svakodnevnog pisanja. Nekada za oči i uši šire javnosti, a najčešće samo za sebe. Ko bi rekao da ce djevojčica kojoj je bilo lijeno pročitati priču od 3 strane prerasti u halapljivog čitaoca i strastvenog pisca? Nedavno sam imala priliku čuti previše predrasuda na premalom mjestu. Te predrasude su se odnosile na knjigu, pisanje i nečiji interes za tim i sličnim stvarima. Naravno, branila sam čvrsto svoj stav, hmm, možda malo i prečvrsto, ali smatram to opravdanim zbog prilike u kojoj sam se našla. Nakon tog "edukativnog razgovora", zapitala sam se zašto je nastao toliki jaz i osuda u našem društvu i šta mu je uzrok. Primijetim da se sve više i više tinejdžera bori sa tzv. problemom uklapanja u novo društvo. Većinom se dosta tinejdžera boji priznati da su drugačiji i ne čudim se zašto kada češće sreću osudu, a ne podršku za to što vole ili čine. Osude stižu brzom poštom nekada od društva, nekada od roditelja, ali u svakom slučaju nisu proporcionalne podršci koju jedna mlada osoba u razvoju i istraživanju domene interesa treba primati u ogromnim količinama. Sjećam se priča iz djetinjstva i mladosti svojih roditelja koji su se dičili količinom pročitanih knjiga u svojim bibliotekama dok sada mladi svoju ljubav prema literaturi skrivaju ispod najdebljeg štita. Međutim, to nije jedina promjena u našem društvu. Mnogo je osuda danas zbog nečijeg oblačenja, muzike koju sluša, ekipe s kojom se druži, hobija koje voli, seksualnosti, religije, nacionalnosti, liberalnosti, fizičkog izgleda, obrazovanja, misli i tako u nedogled. Taj razgovor me inspirirao da svoj idući post na ovom blogu posvetim mladim ljudima koji su se bar jednom u životu susreli s osuđujućim i teškim pogledima bosanskohercegovačkog društva koje ima jednu manu, a to je da ne priznaje velikane bh. kazališnog igrališta, sporta, muzike, književnosti ili dobrotvornog rada sve dok ta osoba ne donese neku nagradu u ovo društvo ili izazove pažnju inozemnih medija. Različitosti su bitne i one čine razliku, čine nas jedinstvenim i prepoznatljivim. One su bogatstvo jedne zajednice i treba da budu cijenjene, a ne drsko i bezdušno odbacivane. Slijedeći put kada čujete osudu okrutnog društva sjetite se ko ste, zašto to radite i budite ponosni što ste to baš vi i što živite i djelujete srcem! Samopoštovanjem i zauzimanjem za svoj stav i mišljenje, manje bi se mladih danas suočavalo sa posljedicama kritika ljudi koji ih ne shvataju niti žele pokušati. Zagrlite svoje strasti i snove i ne odustajte od njih ma koliko teško to bilo!
top of page
bottom of page