Nedavno smo bili svjedoci drame na sjeveru Kosova i Metohije. Bure baruta odavno stoji spremno da eksplodira, a vladari su se nad njim igrali vatrom.
Naime, ,,ponos srpske železnice“, voz koji je trebao da oličava srpski nacionalni ponos i bude nosilac poruke da je Srbija i dalje prisutna u svojoj južnoj pokrajini, trebalo je da prvi put pođe tek obnovljenom linijom od Beograda do Kosovske Mitrovice. Vozilo je bilo obojeno u boje srpske zastave, a na njemu je na mnogo jezika bila napisana poruka cijelog događaja: Kosovo je Srbija.
Dok je voz putovao ka jugu, na internetu se pojavio snimak na kome nepoznati ljudi postavljaju bombu na prugu kojom je voz treba proći. U međuvremenu, bez savjetovanja sa međunarodnim snagama na KiM, albanski specijalci su naoružani puškama došli na sjeverni dio Kosova, nastanjen Srbima, i stali pored pruge.
Da bi se izbjegla stradanja, naređeno je da se voz zaustavi u Raškoj, nedaleko od linije koja razdvaja Kosovo od ostatka Srbije. Pregledom pruge je kasnije utvrđeno da nikakve bombe nije bilo, ali se oko događaja digla velika prašina. U srpskim medijima su se pojavile informacije da je albanskim specijalcima bilo naređeno da pucaju na voz, koji je prevozio civile. Političari i novinari su narednih dana nastavili da se osvrću na ova zbivanja…
Od kako pratim krizu na Kosovu i Metohiji, koju nastojim da sagledam koliko mogu objektivno, ovo je prvi put da sam rekao: ,,zašto smo se čačkali?“ Iako potpuno osuđujem ponašanje albanskih vlasti, za koje me, u svjetlu mnogih ranijih događaja, uopšte ne bi čudilo da su stvarno naredile ubijanje nedužnih putnika, ne mogu a da se ne zapitam: šta je očekivao onaj koji je pokrenuo cijelu ovu stvar? Bio bih ogorčen i uvrijeđen kada bi u Centralnu Srbiju sa Kosova ušao voz na kome piše da je Kosovo nezavisno. Smatrao bih to nevjerovatno drskom provokacijom.
Teško mi je da povjerujem da u vlasti u Srbiji i na Kosovu ima toliko nepromišljenih ljudi. Kada pogledam ishod cijelog događaja, vidim da su političari na obje strane dobili poene na njegovom komentarisanju, da su Srbi na sjeveru Kosova zastrašivani, te da su kod birača probuđene strasti i nacionalni ponos.
Sagledavši epilog nemilog događaja, ne mogu da se ne zapitam da li je na djelu jedna obična trampa? Da li je preko leđa jadnih putnika i ogorčenih ljudi došlo do razmjene sa ciljem da zadovolji sitne interese političara?
Kosovsko pitanje je osjetljivo i nemoguće je iz njega izbaciti nacionalne strasti: Albancima je Kosovo sada dom, a Srbima vjekovna postojbina, duboko usađena u srpsku dušu, tradiciju, historiju…
Ono na šta ne smijemo da nasjedamo jesu političarske obmane. Oni kojima je najudobnije izazivaju patnje sopstvenih naroda.
Već smo dozvolili da nas njihove riječi zavedu i poslužili smo im kao oruđe. Ishod je zemlja ozračena osiromašenim uranijumom, hiljade mrtvih, stotine hiljada prognanih, siromaštvo…
Ne želim da dajem licemjerne izjave kako treba da se pravimo da se ništa nije desilo, jer bi to bila velika nepravda prema bezbrojnim žrtvama i nama samima, ali zastanimo na trenutak, i pogledajmo šta se desilo: nedodirljivi trljaju ruke, a ispašta Čovjek…