Većina ljudi misli da je jučer bio uobičajeni dan, 27.1.2017. Bio je petak, kraj tedna, kada se svi spremaju za izlazak, kada se svi odmaraju nakon iscrpljujućeg tedna, kada svi prave planove za vikend, itd.
Za neke ljude u Bosni i Hercegovini, pogotovo za jednog starca u Trebinju i mladića u Norveškoj koji se spremao ići u Trebinje, nije bio uobičajeni dan. Kako su ova dva čoveka onda povezana? Stigavši u Trebinje, ova su se dva čoveka susrela i krenuli na groblje. Nakon duge šetnje stali su pred grob Srđana Aleksića, čoveka kojemu je ovaj članak posvećen. Prije 24 godine, usred rata, na glavnom trgu u Trebinju dva su vojnika tukla mladog, nevinog čoveka radi njegovog imena. Mnogo je ljudi prolazilo trgom, ali nitko nije pomogao. Strah kazne radi „izdaje“ paralizirala je prolaznike. Dok su mladića tukli, mladi je vojnik sjedio u obližnjem kafiću. Kada ih je vidio, prišao im je i pokušao pomoći mladiću. Tada ga je dvojica vojnika počela tući. U međuvremenu je nevini mladić uspio pobeći. Kada su se vojnicima umorile ruke, izvadili su puške. Nakon nekoliko minuta vojnik je poginuo.
To je bio savršen primjer humanosti koja, srećom, još uvek nije izginula u ovom svijetu. Ovo je priča o čoveku čiji su grob posetila dva čoveka: njegov otac i Alen Glavović, čovek kojega je spasio. Nakon što je uspio pobeći, preselio se u Norvešku gdje živi i danas. Svake godine poseti ovaj grob. Ovo je dokaz da čovek može zdrobiti sve prepreke u svojoj glavi da bi spasio tuđi život. Cilj ovog članka nije da širi mržnju i generalizira. Naša je misija podizati svest o pričama ovih ljudi, kojima ću posvetiti svoje iduće članke. Srđan nije imao prepreke. Nije mario za to kako se zove, koje je religije ili nacionalnosti. Srđan je mario za život.