Mjesec mart je za mene oduvijek bio poseban mjesec.
Budući da sam rođena osmog marta prije 17 godina, uvijek dobijem duplu čestitku, a nerijetko i dupli poklon. Kao manja djevojčica nesvjesna važnosti obilježavanja ovog praznika, uvijek je za mene veću važnost imao moj rođendan i sav taj entuzijazam osmogodišnje Sunčice koja voli puhati svijeće na torti. Kako godine prolaze i postajem starija i zrelija, iz mjeseca u mjesec svjedočim donošenju drugačijih mišljenja. Jedno takvo, drugačije, se vezuje i za ovaj datum.
Da li je Osmi mart danas samo komercijalan praznik, sinonim za crvene ruže i karanfile, skupe večere i parfeme, ili i dalje ima svoju vrijednost borbe za jednakost i ljudska prava?
Otkako sam ušla u fazu slavljena svoje zrelosti, javio se problem jer, tobože, svi ugostiteljski objekti su već bili rezervirani za skupocjene večere i gostujuće pjevače, ulice su uvijek bile prepune crvene boje i simbola ljubavi te dobrog dijela muškaraca koji ovaj praznik vide samo kao džinovski aparat za gutanje novca.
Međutim, Međunarodni dan žena je mnogo više od toga.
U 20. stoljeću, stoljeću punom ratova i prolijevanja krvi, ubijanja i bratoubilačkih ratova, iznuđivanja radnika i maksimalnog maltretiranja istih da bi bogati slojevi, vjerovatno bez dana radnog iskustva, bili u toku s industrijskom i kapitalističkom ekspanzijom, javio se veliki pokret za prava svih majki svijeta, radnica i heroina tog doba koje su odlučile reći "stop" kršenju njihovih osnovnih ljudskih prava. To su žene koje su radile u velikim tvornicama za niske plate i vodile svoja kućanstva, a nisu bile poštovane niti cijenjene za sve što rade zbog predrasuda o ženama, slabijem spolu koji nije adekvatan niti sposoban za punu platu kao i muškarci.
Bilo kako bilo, diskriminacija na spolnoj osnovi je postojala već od ranije, ali ni sada nije nestala, još uvijek je prisutna u naprednom društvu koje dostiže tehnološki vrhunac iako su plate u 2016. godini u Evropskoj uniji bile veće muškarcima nego ženama, iako se jedan Parlament, zakonodavna ustanova u Bosni i Hercegovini, sastoji od 40-45 % žena i 55-60 % muškaraca. Koji apsurd!
Jeste li ikada razmišljali zašto ste rijetko na časovima historije čuli za žene koje su vodile kraljevstvo, za kraljice s punim pravom moći, bile predsjednice država, za heroine i inovatorice, naučnice, pjesnikinje, umjetnice i revolucionarke? Zato što ih nije bilo, a i ako ih je bilo, to je nekolicina žena koje su živjele boreći se za suverenitet ili su smatrane vješticama, hereticima, bludnicama i bivale su ubijane, spaljivane, protjerivane zbog svog ženskog spola ili sudbine lijepe žene koja završava tragično. Ali ni danas situacija nije puno bolja jer, priznali vi to ili ne, žene u pojedinim dijelovima svijeta se i dalje moraju opako boriti za odlučivanje o svom sopstvenom životu.
Prisjetimo se požara u fabrici u New Yorku gdje je poginulo 140 žena-radnica, velikih demonstracija 1908. kada je 15 000 nezadovoljnih žena marširalo ulicama New Yorka tražeći svoja prava, njemačkih revolucionarki Clare Zetkin i Rosee Luxemburg, poznatog citata s plakata u Njemačkoj : "Ovamo sa ženskim pravima glasa!" , ali i nemilog događaja u Teheranu 2007. kada je proslava Dana žena pokrenula nasilje širokih razmjera.
Smatram da u svijetu ovaj praznik postaje krinka za jednodnevno iskazivanje ljubavi prema ženama, dan kada treba da se osjećaju posebno iako i same znaju da se već sutra vraćaju na svoj dobri, stari podređeni položaj. Ne razumijem svrhu cvijeća i ljubavi taj dan kada prava žena treba da se slave i veličaju svaki dan, kada žene diljem svijeta još uvijek nemaju pravo glasa, ne voze automobile, žive patrijarhalnim načinom života, trpe rodno nasilje, a u nekim nerazvijenim zemljama Afrike djevojčicama se vrši obrezivanje u nehigijenskim uvjetima gdje ih većina umre od bolova i krvarenja ili sepse, imaju zakone o abortusu koji im zabranjuju ili dozvoljavaju da odluče o svom tijelu, dobivaju otkaz kada zatrudne, ne dobivaju dječji doplatak, kada se nasilnici, silovatelji i ubice slobodno šetaju ulicama grada, a neki i dalje posjećuju svoje žrtve jer država nema dovoljno novca za održavanje sigurnih kuća dok se policija ne odaziva na pozive i vapaje bespomoćne žene koju maltretira nasilni supružnik...Primjera ima previše, ali premalo toga se poduzima u rješavanju ovih problema.
Osmi mart je praznik koji se mora obilježavati, ali ne samo taj dan u godini u vidu cvijeća, već svaki dan u svim državama svijeta. Sve žene zaslužuju jednaka prava bez obzira gdje se nalazile!
Zato drage djevojke, majke i radnice, slavite svoj praznik i borite se za svoja prava svaki dan u godini. Ne dozvolite da budete tlačene jer žena je magično biće koje rađa, donosi jedan sasvim novi život na svijet, stvara ga, odgaja i to je i više nego dovoljno da bude poštovana i voljena!